< | rujan, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Osluškujem bilo grada. Otkucava tiho i ritmički još slabo pokretno. Krenut će uskoro dok ja slažem te nemušte misli o svemu. O njemu koji hrče nekim nazalnim zvukovima, o sebi koja ustajem i mijenjam krevet, sobu, zatvaram vrata jer tišina mi je kao majčina utroba. Razmišljam o ovom blogerskom svijetu i potrebi da svoje misli ispišem na te virtualne stranice, i na iščekivanju hoće li netko nešto reći, nekakav komentar da je to dobro i zanimljivo ili će samo pročitati prvu i zadnju rečenicu pa kao nešto reći, a da nema veze sa tekstom i mojim mislima. Možda se ne znam dobro, zanimljivo i pitko, ovim uvjetima prilagoditi. Ne znam, jutros razmišljam i o zavisti, jalu, ljubomori. Može li čovjek ne razmišljati? Vjerojatno može jer tada ne bi piskarali gluposti. Život mi se smije iz dubine kuta moje sobe, glasno zajedljivo i nekakvom sigurnošću da zna, da zna sve i samo čeka kada ću reći dosta. Dosta svemu, okrenuti novi list, otvoriti ta vrata. Davno sam okrenula ključ i zaboravila gdje je. Ostala su vrata, sada već oronula i samotna. Ostalo je malo što pažnje vrijedno. Još uvijek mislim kako je čekanje jedini izlaz, a nije. Uvjeravaju me da nije. Otvorit ću ta vrata. Možda sutra, možda. Uz ovakva razmišljanja nedostaje mi ti barovi (pub) imaju sasvim posebnu atmosferu. 04.09.2015. |