Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Znam da ste mnogi već pisali o temi BLOGER. Sigurna sam da gotovo svi mislimo kako je biti bloger stvarno lijepo. I je, lijepo je. Lijepo je imati mjesto u tom virtualnom svijetu koje ti je skoro kao dom. Mjesto u koje ulaziš kao u svoju sobu, zatvaraš vrata i ostavljaš po ladicama (postovima) sve ono o čemu misliš, o čemu sanjariš, sanjaš, ono što te muči, što bi najradije preskočio, zaboravio, a uporno čuči negdje u dnu želudca. Blog je mjesto gdje ostvarujemo svoje sanje bez da moramo moljakati, tražiti dozvolu, natjecati se za taj komadić životnog prostora. Jednako tako sam sigurna da svatko od nas blog i blogiranje doživljava na svoj osobni način, bar ja tako gledam i mislim. Ono što sam već više puta potvrdila vezano za moja razmišljanja o blogiranju je osjećaj praznine kada sam duže vrijeme odvojena od blogerske obitelji. Netko će možda reći da je to navezanost, da jednostavno više ne možemo bez tog kutka, ali ne nije. Nije stvar u sponama koje nas drže, već u našoj osobnoj potrebi u ovom ludo ubrzanom vremenu ne biti sam. To da mi blog i blogeri nedostaju kada sam dugo bez interneta shvatila sam već odavno, ali uvijek se pomirim jer znam da ću se vratiti doma i da će sve biti na svome mjestu, da ću ponovo sresti iste ljude, vidjeti (čitati) što su sve proživjeli dok me nije bilo. To bih ja nazvala blogerskom obitelji. Naravno da ne možemo pratiti svakoga dana sve postove i da nam ponekad nedostaju one prave riječi kako bismo ostavili komentar, no možda bi mogli imati neki blogerski znak kojim bismo jedni drugima dali do znanja kako smo pokucali, vidjeli, svratili, ali bez kavice (komentara) krenuli dalje. Tko zna, možda netko predloži nešto pametno, a do tada cijeloj mojoj blogerskoj familiji od srca (čuvam ga da što duže traje) veliki pozdrav.
