život je kako kada

< srpanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

22.07.2014., utorak

Vrijeme



Možda je vrijeme, pomislih jutros, možda je stvarno došlo to vrijeme od kojeg cijeli život bježim. Kako me je uspjelo pronaći? Skrivah se uspješno godinama ne tražeći niti nudeći povlastice. Kao mala prekrila bih se preko glave znajući da me se tada ne može vidjeti i samo bih ponekad virnula osluškujući zvukove koje je vrijeme ostavljalo tražeći me. Igrali smo se, ili sam se ja igrala skrivača, a vrijeme me uvijek tražilo neumorno. Jesam li danas prerasla pokrivač pa se više sakriti ne mogu ili sam odustala od skrivanja? Nisam sigurna u odgovor, ali sam sigurna da se sada ono i ja gledamo oči u oči i teško se prepoznajemo. Kao da smo stranci koji se još ni rukovali nisu. Onako sumnjičavo se mjerkamo očekujući prvi korak onog drugog. Ja sigurno neću biti ta, jer bježanje je moj vječni usud. Kao da mi je rođenjem upisan znak na čelu. Nisam kukavica kada su drugi u pitanju. Uvijek imam i ruku i rame za njih, ali gotovo nikada za sebe. Nisam od onih koji mole, moljakaju. Jednostavno uzimam svaki rizik kao unaprijed zacrtanu vrijednost, unaprijed meni dodijeljenu. Možda takvo ponašanje ulazi u red melankolija, ali ja nisam, ja znam da nisam melankolična, osim kada su dani sivi, kada kiše ne prestaju, kada ljubav moja nije u mojoj blizini, kada nemam kvalitetnu knjigu za bijele noći, kada me misli opsjedaju o svemu o čemu ne želim misliti. Ne ja nisam govorim glasno kako bih potvrdila da ja nisam melankolična. Vrijeme me sluša i osmjehne se nekim meni nepoznatim osmjehom, kao iskrivljena slika u napuknutom zrcalu. Ispružim ruku prekrijem napuklinu, ali tada i osmjeh nestane. Čudno kako je tek ruka u zraku sakrila vrijeme od mog pogleda ili mene od vremena, a mislila sam da mi je potreban pokrivač kao dok sam dijete bila. Očito još me vrijeme nije pronašlo. Krenem u dan mirnija.

- 12:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #