< | travanj, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Netko će se možda sjetiti, ali nevažno je ako i ne, da sam početkom ožujka spominjala strah od letenja. Pa da za malo će biti dva mjeseca, a ja sam letjela, vratila se i ponovo otputovala. No da se vratim na avion. Nekoliko dana prije mog leta nestao je onaj famozni iz Malezije. Zapravo ne znam jesu li ga pronašli jer doma sam bila puna tri dana pa nisam istraživala. Dakle u sate prije odlaska na aerodrom bijah sasvim mirna, rekla bih gotovo hladna. Možda sam se zamrznula kako bih savladala ulazak u avion. Destinacija Dublin, ali da ne bi bilo previše komplicirano najprije sam letjela za Istambul. Dvadeset sati i petnaest minuta, ja u avionu turske kompanije. Sjedalo do prozora, kraj mene Kinez i žena mu. Možda i nisu bili Kinezi, ali znate mi smo njima svi isti pa i oni nama. Noć je i strah se u meni pojačava. Avion je krenuo, a ja bih najradije izašla van, samo već smo prilično iznad Zagreba. Gledam grad rasvijetljen kao Betlehem, no ništa mi ne pomaže. Stišćem strah u dno trbuha, ali on se miče, okreće, stenje i sasvim malo fali da ne vrisne. Svjesna sam da bi bilo ludo vrištati na glas pa zatvaram usta čvrsto i držim sva ta komešanja iza stisnutih zubi. Avion podrhtava, naginje se, ja se vidim u dijelovima rasuta ponad grada. Onda se sve smiruje. Pokušavam otpustiti kočnice ispod stopala, ruku maknuti sa rukohvata, ali tijelo moje protestira i ostajem tako još sat vremena. Kinezica se izula, digla noge na sjedalo, nekako se sklupčala i spava. Kinez čita neki časopis, ja pokušavam vidjeti kroz prozor što tamno nebo skriva. Avion nešto povremeno protrese pa se malo spusti, onda opet digne, a ja svaki put očekujem sudbinu malezijskog. Nakon dva sata izlazim iz aviona sretna što se tlo pod mojim nogama ne miče. Istambul, aerodrom. No o njemu idući put. I da, nisam napisala oporuku iako sam možda trebala. |